Regina
22.03.2017.

Brišem postove

Besplatno.


U slobodno vrijeme gledam Bob Rossa kako u dvadeset minuta naslika nešto što se ja nisam još ni usudila.
Pa tako dok ne zaspim.

21.03.2017.

Sold

Eh eto nek znate...

https://scontent-frt3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/17361981_10155489553576840_7325327180688083830_n.jpg?oh=e5ef0e811d31e9dda3ed7e9427e20241&oe=59556465

Ja ovog čovjeka nisam nikako voljela slušati, bio mi bezveze...ali ne znam eto nešto mi se u zadnje vrijeme sviđa...

Razum ne slusam, sve ti dopuštam ,
još ti pišem,
nikog ne pitam, živim kako znam,
jedva dišem…

15.03.2017.

Slonova pjesma (2)



Htjela sam pisati šta mi se dešavalo zadnjih dana, o onom mom problemu sa želudcom, o smrtnom slučaju u porodici koji se desio prije par dana. Htjela sam pisati nešto lijepo o jednoj osobi, ili bolje rečeno jednoj osobi..Ali nemam nešto snage za to, a sve mi na umu bude...

Budite mi zdravo svi :)

10.03.2017.

...



Svima reci da sam tu,
neka vide, neka čuju....

Dobro je kad u životu
neko te sluti, ti nekoga slutiš
ali je najbolje kad u životu imaš nekog
s kim možeš...ovako da šutiš...

Noćaš ću samo za tebe da plešem
evo, učim..nove korake...

07.03.2017.

pozz

Čitam vas i pratim stalno, i razmišljam baš sve... Men' se čini sve će se blogerke poudat. Sve našle momke....i to što im se sviđaju, iskreno. I haman da ste sve sretne...

Drago mi je, Boga mi... Da mi budete uvijek nasmijane. Evo me ko Nktb, jel de ;P

25.02.2017.

.

...

18.02.2017.

Od ljubimca do lutalice

Svjedoci smo zadnjih nekoliko godina velikom broju pasa lutalica, pasa koji su napušteni od svojih vlasnika, bačeni na ulicu i prepušteni sami sebi.
Svjedoci smo takođe i brojnim napadima ljudi od strane tih istih pasa lutalica, takođe i nekakve pat pozicije što se tiče rješavanja tog istog pitanja.
Prošli mjesec, ja mislim, osvanuli su brojni internetski članci o tome kako je u Zenici izvršeno masovno ubijanje pasa lutalica. Danas i u Srebreniku.
Eh sad, ono što tek počinje da bude interesantno su reakcije ljudi; što školovanih, što neškolovanih, što udruge za zaštitu životinja i tako dalje. Naravno, reakcije su različite. Jedni su za takav način, drugi pak nisu.

Primjer jednog od nekolicine sličnih komentara: "U Gračanici ista situacija. Odvlače pse na lovišta a onda lovci sve ubiju. Skotne ženke ubijaju bez treptaja. Prije par godina su trovali ali sada se to radi na ovaj način... pod hitno treba zabraniti lovcima ubijanje pasa i odrediti najstrožije kazne."
Ili recimo: "Ovo nije normalno....to su psihopate I ludaci......ma covjek najgora vrsta"

Prije svega, voljela bih postaviti jedno pitanje: Kako su ovi psi dospjeli na ulicu?
Ja bih to ovako opisala: Jedan čovjek, Bošnjo, se tako oženio i dobio djecu. Nakon nekoliko godina, pošto su ta djeca malo uzrasla i počela da traže razne stvari, zamoliše svog dragog babu da im kupi ljubimca. Tačnije, jednog cuku. I tako, otac ko otac, roditelj, mora svojoj djeci ugoditi a i nema mu ništa draže od osmijeha na njihovim licima, on im kupi cuku. I plati ga papreno, jer, treba djeci rasni ker. Nakon godinu dana i nešto malo više, taj lijepi slatki štenac je odrastao, i nije više bio nimalo sladak dječici. A Bošnjo konta: Jede taman koliko i njegovo dvoje djece, da ne pričamo o izmetu koji ostavlja iza sebe svud po dvorištu, i to ogromnim količinama. Linja se, dlaka mu opada. Zahtijeva kupanje svako malo jer je počeo da smrdi, i vakcinaciju dabome koja je skupa. Stari dobri Bošnjo razmišlja, jedini je koji se brine o tom keru..Kako se riješiti tog, sada već nimalo interesantnog, člana porodice? Hajd ga care u kutiju stavi, sjedi u auto i što dalje od kuće odvuci nek se ne može ni po mirisu vratiti kući, istresi ga i ostavi. Halal bila kartonska kutija.
A cuko? Cuko, sa svojih 7 psećih godina ne zna ništa o životu. Ne zna ni šta ga je snašlo, vjerovatno je zbunjen i u sebi razmišlja: "Kako doći do hrane? Gdje prespavati kad je kiša? Zašto je odjednom tako hladno? Gdje su ona djeca što su me mazila? I gazda je bio dobar...Hladno mi je..hladno. I gladan sam. Zašto me ovi ljudi tuku? Samo hoću da se igram..." Skuplja se negdje u ćošku neke stare, napuštene kuće. Ljeti mu je još dobro, iako ne može naći vode. A zimi mu je hladno...Jako hladno, pa često mokar, iznemogao i gladan drhti i škevće.
Naravno, u sljedećoj godini se on iz kućnog ljubimca koji je nekad samo kao štene vrijedio 300 KM, pretvorio u lutalicu koja je već dva puta preživjela šugarac. Ima buhe i olinjao se. Doduše, jedini način da se riješi tih buha i vaški je da dobije šugu pa da mu sva dlaka otpadne. Jede otpatke jabuka i smeća koje pronađe, eventualno se neko smiluje pa mu baci komadić suhe kifle i on je pojede. I dobro mu je. Sve dok se ne postane polno zreo, dok ne počne podizati nogu dok mokri. Pa kad krene sezona parenja, on pronađe neku ženku koja je isto tako iz kutije istrešena poput smeća negdje pokraj ulice. Ona nije nikome omrzla vremenom, ona je automatski postala omražena saznanjem da je ženka i da će da donosi na svijet nove mlade kučiće. "Hajd živ bio odnesi je negdje u šumu, 'ta će nam.".
I onda ta ženka lutalica sa mužjakom lutalicom napravi i okoti nove mlade kučiće-lutalice. I oni se odhrane na ulici. Naviknu na to da ih se šuta i udara, pa tako ne postaju umilni psići nego postaju agresivni psi. A kad se udruže, ona postaju vukovi u čoporu. Kolju se između sebe i svi ih se plaše.

A onda jednog dana, nekoliko pasa se zarazi bjesnilom, kojeg prenesu na ostale pse.

Jedna djevojčica, od nekih osam, devet godina, jedno toplo sunčano jutro negdje pred kraj školske godine, sa svojim kikicama i u suknjici pošla u školu. Mama je ujutro po običaju ispratila. Djevojčica je bila puna sreće, za vikend je uradila zadaću i u glavi je pravila scenarije kako je učiteljica mazi po kosi i pohvaljuje njen trud i marljivost. Kad je zašla za prvi ugao, nadomak škole, iz obližnje bašče je izašao jedan pas lutalica i počeo da reži na nju. Ona je stala kao ukipljena na drugoj strani ulice, nije mogla da vrišti, nije mogla da plače. Srce joj je svaki tren lupalo sve brže, a noge više nije osjećala. Pas je stojao, sa pjenom koja je curila niz njegova usta, a iza njega su se pojavila još dva takva psa. Djevojčica je počela da trči, makar do prve bašče, da uđe u nečiju kuću, da kod nekoga nađe spas. Ali nije uspjela. Imala je samo osam godina i njene male noge je nisu mogle nositi onoliko brzo koliko su ovi veliki, bijesni psi mogli da trče. Prvi i najbrži ker je ujeo za nogu i nije htio da opusti vilicu dok nije otkinuo komad mesa s njenom krhkog tijela. Drugi psi su se brzo pridružili i unakazili njeno lijepo lice, noge i ruke. Na sreću, jedan je čovjek s prozora vidio šta se dešava i sa pucnjem puške u zrak uspio da otjera pse. Djevojčicu je automatski odvezao u hitnu gdje je primila serum i gdje su rane od napada psa nekako sanirane. Mjesecima je nakon toga posjećivala psihologa kako bi se riješila prije svega traume. Nije mogla spavati noćima, a kad bi je san, dušmanin nekako i uspio savladati, sanjala je noćne more i budila se u groznicama, hladnom znoju i grcajući u suzama. Rane na tijelu su uz bolove uspjele zarasti, ali je lice ostalo unakaženo, kao i brojni grozni ožiljci koji su ostali po njenom tijelu. Gdje god bi se u društvu pojavila, plijenila bi pažnju i neugodne poglede upravo radi njih. Ostala je obilježena za cijeli život. Psihički i fizički.
Ti psi su još nekolicinu puta napali neke ljude, gdje god bi se pojavili zadavali bi strah do kostiju ljudima. Na selu su ljudi ostajali bez obuće koja bi bila napolju, bez pernatih domaćih životinja, njihovi domaći psi su bivali zaraženi bjesnilom, buhama i šugarcem. Dok po gradovima nisu odnosili obuću i kokoši, ali su zato masovno napadali ljude, trčali za autima i biciklistima, i stvarali jako ružnu sliku i predstavu tog mjesta. Naročito kada bi nekog od njih neki automobil zgazio i raznio po ulici.

Poenta svega. Da li podržavam ubijanje pasa? Ne. Veliki sam ljubitelj životinja. Veliki! Kad mi je pas nedavno uginuo, dušu sam svoju isplakala za njim taman kao da je čovjek. Odhranila sam ga na svom krilu, pričala s njim, povjeravala mu se kao da me razumije, plakala. Poput lisice je bio mudar. Dođe pokraj mene kad sjedim na zemlji, i lagano se uvuče u krilo da ga mazim. Sve je znao. I duša me moja boli i sad kad ga se sjetim.
Međutim, kad se razmisli i mućne glavom, ovo što trenutno rade sa psima lutalicama: to ima svoju opravdanost. Htjeli mi to priznati ili ne, to je č i nj e n i c a.
Ko god to ne priznaje, on nije ni razmislio o problemu. Korijen problema: MI!  Mi koji se rješavamo pasa tako što ih, nakon što nam prestanu biti zanimljivi, šutnemo na ulicu da se snalaze sami i ugibaju. Ali kako se riješiti stotina pasa koji su trenutno na ulici? Svi mi znamo mnogo pričati i samo glumiti dobročinitelje, znamo pametovati. Grijeh je? Jeste. Grijeh je ubiti Božije stvorenje. Ali jel se iko pita da li je grijeh pustiti psa na ulicu? Pa ljudi dragi, ti kerovi žive, ali kao da i ne žive. To nisu nimalo humani uslovi.
Rekoh znamo pametovati. I znamo biti kontradiktorni i dvolični. Kad vidimo kera na ulici kao reži na nas psujemo i državu i sve: "Ovo sve treba pobit". A kad se krene tako rješavati problem, onda znamo reći: "Sramota! Šta rade životinjama!".
A i ovi iz zadruge za zaštitu životinja. Al ih štitite, SVAKA VAM ČAST! Cijepite ih redovno, sve se brižno brinete o njima, držite ih na evidenciji, redovno ih hranite. Malo sutra! I vi znate samo laprdati i govoriti o pravima. A djela i primjena rečenog? Gdje se vidi?
Jedno vrijeme su htjeli da pse skupe u azile i da se oni udomljavaju. Jel iko od ovih gore navedenih dvoličnjaka udomio takvog jednog psa, spasio ga od groznog života kojeg već i vode na ulici? Nije.
Nakon određenog vremena, i u azilima ubijaju pse, kako bi mogli smjestiti novu "turu". Jel iko priča o tome?
I da se razumijemo, i prije se ovo isto radilo. Bilo je manje pasa po ulicama zato što su ljudi bili malo više osviješteni. Ali su lovci vodili brigu o tom redu. I nikome nije smetalo. NIKOME! Za to imam primjer, jer mi je djed bio lovac, i upravo on to kaže.

Jedino rješenje je uvođenje zakona o čipovanju pasa. Tek tada će se problem riješiti. Jer će se pas koji se nađe na ulici kao lutalica, vratiti vlasniku, a sam vlasnik će biti prinuđen da plati novčanu kaznu. Bošnju samo udari po džepu i nikad neće napravit prekršaj!

Iznervirala sam se i pola onog što sam htjela još reći, nisam napisala.
Samo hoću da kažem da svi kolektivno treba da se osvijestimo. U mnogo pogleda!

10.02.2017.

Slonova pjesma

Sad su ti slonovi zanimljivi?
-Uvijek bili.

https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/ec/ee/80/ecee80a6f720279cb2fe4e887a3dba83.jpg

"Nadaleko poznat kao izuzetno požrtvovana i osećajna vrsta, slon je od davnina smatran i simbolom dobrog zdravlja, dugovečnosti, strpljenja i pouzdanosti. Uostalom, čak i sama reč “oslonac” u sebi nosi ime ove veličanstvene životinje.
Posmatrano sa aspekta psihologije, slon se osim svega već navedenog uzima i kao simbol za smirenost, pasivnost, povučenost, pa čak i stidljivost."


Pored toga...Znate i sami da su slonovi najveće kopnene životinje, teške nekoliko tona, sa najvećim mozgom, bla bla...i tako dalje. Međutim, slonovi su pored toga izuzetno nečujni prilikom hodanja i što je još interesantno, mogu osjetiti opasnonst koja dolazi, u vidu neke prirodne nepogode. Jer, ne vrebaju ih nikakvi predatori s tim da ih mogu poput travke zgaziti jednom nogom.
Kažu da imaju osjećanja koja se povezuju sa jakom inteligencijom; osjete tugu (mogu da plaču u određenim situacijama), saosjećanje, samosvjesnost...Društveni su i između sebe komuniciraju određenim načinom.

Na svoju bucket listu sam stavila i to da vidim slonove....za života.

08.02.2017.

Immortal

Hajde da se igramo
poput djece, čijim imenom
me svakako tako često nazivaš
Hajde da se igramo
ali pusti mene da određujem
ko se skriva a ko traži.
Kao i uvijek
tvrdoglavo.
Pusti me da pobjegnem u tvoje oči
i tu postanem izbjeglica, neka
ne smeta mi.
Pusti me da ti se uvučem pod kožu
nježno, neprimijetno
i ostanem tu učahurena poput bubica
koje tako sumanuto volim.
Pusti me da postanem bilo šta
u životu,
ovom, prošlom, budućem.
Da budem zmaj iz nekog
kineskog horoskopa u
koje ti tako sumanuto vjeruješ.
Ne, ne prekidaj me!
Igra nije još ni počela:
Pusti me da budem zarobljenik
Iz nekog davnog Osmanskog carstva
pa da mogu pobjeći
iz zidina u koje su me smjestili
tako nepravedno.
A, kad pobjegnem!
Da vidiš tad čarolije!
Neću te više pitati, ni za šta
ni za kakav dopust.
Nećeš biti moj car ni sultan.
Svojeglavo ću raditi što mi srce želi
Postat ću pčela,
i sletjeti na prozor nekog kafića
dok budeš pio jutarnju kafu,
bez i tračka traga mene u mislima.
To će te podsjetiti...
Svojeglavo ću postati i bubamara
sa crvenim krilima i crnim tačkama,
sletjet ću ti na dlan
i tad ću ti se opet uvući u misli
a kao želja će ti iz misli izletjeti...to
da me vidiš ponovo, kraj sebe, sretnu.
A nećeš moći.
I postat ću onda vjetar
da ti diram lice i trepavice
nježno, kao nekad prstima.
I postat ću zvuk
da se sjetiš mene dok gitaru sviraš
čak i pričaš.. jer, zvuk je zvuk...
a svaki će te podsjetiti na mene.
I bit će mi drago. Nevidljiva ću
uživati u svakoj tvojoj tuzi...
Postat ću kapljica rose,
i dok prostodušno budeš
ležao u travi, nekad, u sutonu dana
spustit ću ti se na usne...
Tu će zadnji put sletjeti
moje nebesko tijelo kapi rose
i u hiljade malih poljubaca
zadnji se put, za tebe, reinkarnirati.

08.02.2017.

Svaki je čovjek tvrđava za sebe. Tvrđava - M.Selimović

"Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja.
... A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi;ne bojim se životani ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti, bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu."

"Groznica me zaista tresla i kao kros sam, kroz ljuljanje, osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olakšicu, i naprežući se, lovio je teturavo, da je prinesem rasjećenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporište. Želio sam da me održi na površini, da me odbrani od mučne omaglice što me vukla u proživljeno, te noći."

"Riječi, naročito ugodnih i pametnih nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam u noći, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noći, samo naše i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje, pa se gubilo, čak do sljedeće noći, a onda se opet javljalo, kao ponornica."

"Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i džamije, sokaci, groblja, drveta, kuće, uselio bih se u jednu, samo sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju da mi je vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema više zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno sjećanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći, i da daje plod..."

"Sve sam više s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode."

"Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, i to mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom suprugom.
-Bez potrebe je mučio i sebe i nju - pobunila se Tijana. -Trebalo je da nađe ženu s kojom se neće nikada rastati. Ilida živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
-Ti bi otišla?
-Otišla bih.
-Zato što me ne voliš?
-Zato što te volim."


"Ljudi su naša misao i slika o njima. Misanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkrivao kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo sa našim snovima?"


"...Slušala me s većom pažnjom nego što su zasluživale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, čak i ponosna. Zato što je više voljela mene i moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i lažnu, nego osjećanje poniženja i bespomoćnosti. Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujući pukotine."


"Ti si prituljena vatra, jedva se i vidi, a kad plane, teško se gasi - rekla je.
Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom.
Izgleda da zaista sanjamo život..."


I definitivno jedna od meni najdražih rečenica ove knjige:
"Boj se ovna, boj se govna. A kad ću živjeti?!"


Stariji postovi