Regina
04.01.2017.

Core

Bio je utorak, 6. septembar. Znala je to po djeci koja su tek krenula u školu i fb statusima koji su govorili o početku mjeseca, slikama sa naslovom "Hello September". Osim toga, i sama je obožavala ovaj period. Zato što bi, otkako zna za sebe, ovaj period označavao početak onog divnog miholjskog ljeta, prijelaz između rane jeseni i kraja toplog augusta.
Sjedila je na autobuskoj stanici i čekala. Ovaj je dan osvanuo prohladan za razliku od prethodnih. Tome se i nije toliko čudila jer je kiša padala prethodnu noć, a i hladan vjetar joj je mrsio kosu.
Desnom je nogom svirala dobro poznati ritam pjesme Roundabout koji je treštao u slušalicama.  Muzikom je pokušavala da priguši zvuk kolona automobila koji je za nju, djevojčurak sa sela, bio iritantan.  Naviknuta na mir i tišinu, ovo joj je kidalo živce. Osim toga...Roundabout je bila pjesma koju je on volio, a koju je ona iz faze "volim" radi njega počela obožavati. 
Posmatrala je ljude koji su prolazili ulicom, svaka osoba je za nju predstavljala tvrđavu.
"Opet se vraćaš na svoje romane", pomislila je u sebi. Krajičkom oka je nekoliko puta uhvatila pogled jedine osobe na stanici osim nje. Bio je to stariji čovjek, pomalo prosijed, veoma zlih i tmurnih, mutnih očiju. Skoro da je jeo tim očima. Naježila se i skrenula pogled.
Izvadila je slušalice iz ušiju jer joj je mobitel zazvonio. Dobila je poruku od njega koja je glasila: "Dolazim za...Eto me!". Nasmijala se i ustala. Došla je do velikih betonskih žardinjera koje su se prostirale duž obje obale rijeke sa imenom kojeg je nosio i onaj poznati reper što ga je omladina njenog doba rado slušala. Nije ni važno... Gledala je smeće što pluta po vodi i proklinjala one koji su ga bacili. Dok je tako brojila u sebi, počela je razmišljati o tome kako je obučena. Hoćeli mu se svidjeti?
"Košulja? Baš si morala obući košulju. O Bože, kakvo je sad ovo blato na cipelama?"
Dok je hodala prema žardinjerama, nesvjesno je ugazila u blato. I vjetar joj je zamrsio raščešljanu kosu.
"Ipak neće ići po planu", pomislila je u sebi.
Dok je tako razmišljala o svojoj strukiranoj košuljici na ljubičaste prugice, crnim običnim pantalonama, crnim, blatnjavim cipelama i kožnom ruksaku, čula je prigušeni zvuk zatvaranja vrata auta i osjetila pogled na sebi.
Zatvorila je oči. "On je."
Srce joj je počelo kucati brže, počela je drhtati i osjetila je da više ne može ni progovoriti. Misli su joj se rojile u glavi. Nije više ništa osjetila.
Okrenula se i zaista ugledala njega kako stoji posmatrajući je pomalo zbunjeno i upitno. Crna jakna, tamne pantalone i ruke u džepovima. Bio je krupne građe, kako je očekivala i kako joj se sviđalo. Krenuli su jedno prema drugome. Pružila mu je ruku a on je upitao:
"Ti si Ana, pretpostavljam?"
-Jesam, rekla je svojim tihim glasom uz širok osmijeh na licu. - I idemo odavde što brže, jer ne podnosim proždrljivi pogled ovog čovjeka na sebi, rekla mu je čvršće stišćući ruku.

***

Dok su šetali pokraj rijeke i onih žardinjera zbog kojih je uprljala svoje cipele, dobro ga je posmatrala. Slušala ga je opijeno, svakako, svaku njegovu riječ uz to pokušavajući da zapamti svaki detalj. Ali je, pored toga, pratila obrise njegovog lica. Pravilan nos, lijepe usne, njegove smeđe oči i duge, crne trepavice. Kad bi se nasmijao, otkrio bi niz njegovanih bijelih zubi.
A glas... svakom naglašenom riječju, podignutim ili spuštenim tonom, parao je njenu kožu, stvarao poseban osjećaj.

"Šta ti je, Ana, pobogu? Dođi sebi!", govorio joj je unutrašnji glas. "Pristala si da se vidiš sa potpunim neznancem kojeg si upoznala na internetu, i još ćeš sama sebi priznati da si se zaljubila? Ne budali!", mislila je.

Ali...istina je, htjela ona to ili ne, bila potpuno drugačija. On je svakako primjetio svaki njen pogled na sebi i njeno zadubljeno, gotovo hipnotizirano slušanje onog što govori.
Kad se udaljio pola metra od nje, vidio je kako stišće prste ruku da se ne vidi da drhti. Kad bi se pak približio koji centimetar, čuo bi kako neuravnoteženo diše jer joj srce preskoči svaki put kad je on pogleda u oči.