Regina
05.01.2017.

Oh kako sam jadna! Kako su moji radovi jadni!

Paul Cadden pencil art

A evo njegove oficijelne stranice: Ja sam ostala....Paf!

Paul Cadden oficijelna stranica

04.01.2017.

Blogeri, blogeri, ko je najpametniji na svijetu?

Šta za vas predstavlja moral? Kakva je to moralna, a kakva nemoralna osoba po svakom pitanju? 

04.01.2017.

Roditelji

Pročitah ovaj post kod Deli o majkama...I ja sam zagovornik onih roditelja koji drže svoje bebice dalje od prostora društvenih mreža. Ono: "Irman u 12.03 h". Sljedeća slika: "Irman u 12.38 h, nakon što je ručao.". Naravno da volite svoju djecu i da su ona vama najbitnija i najljepša trenutno, ali pokušajte na drugačiji način da ispoljite tu svoju ljubav prema njemu, bez bombardovanja drugih ljudi na društvenim mrežama. Učinite to da što više gledaju i zapamte vaše oči i osmijeh, prije nego otvor kamere ili blic.
Ali... bolji su i takvi roditelji nego nikakvi. Vidjela sam neki dan dok sam čekala autobus majku koja je sva utegnuta i top sređena šetala sa svojim malim sinom. Dječak je očito tek prohodao.Njegova brižna majka je podigla glavu, gleda okolo i vuče dijete za ruku koje je jadno trčkara za njom. Valjda je sasvim normalno da dijete koje je tek prohodalo ne može imati korak mjerljiv koraku odrasle osobe. A, pored toga mu je sve interesantno i svako malo bi zastao da vidi i posmatra ovo ili ono. 
Dok sam šetala večeras sa bratom, prolazeći pored jedne kuće, čula sam kako očuh istjeruje djecu napolje po ovom snijegu i zimi da unose drva. Poslije sam čula kako dječak cijepa drva a djevojčica, njegova sestra tovari na kolica i prevozi. Sad. U 6 sati naveče. Pored toga, dječak koji je stariji ima 10 godina. A nije to prvi put da sam čula kako plaču, kako očuh na njih galami. Nisam jednom vidjela dječaka sa ogrebotinom ili modricom na licu ili rukama. Jednom smo mama i ja zovnuli to dvoje djece da im damo neke odjeće jer je sasvim normalna slika njih u poderanoj i prljavoj odjeći. I djeca kao djeca su sama počela da pričaju, bez ikakvih naših pitanja. "Ja svakome smetam... Ove ruke me bole, ja moram ljuljati i uspavljivati onu njegovu djevojčicu. A ona neće da spava i samo plače, i onda on mene udara...".

04.01.2017.

Core

Bio je utorak, 6. septembar. Znala je to po djeci koja su tek krenula u školu i fb statusima koji su govorili o početku mjeseca, slikama sa naslovom "Hello September". Osim toga, i sama je obožavala ovaj period. Zato što bi, otkako zna za sebe, ovaj period označavao početak onog divnog miholjskog ljeta, prijelaz između rane jeseni i kraja toplog augusta.
Sjedila je na autobuskoj stanici i čekala. Ovaj je dan osvanuo prohladan za razliku od prethodnih. Tome se i nije toliko čudila jer je kiša padala prethodnu noć, a i hladan vjetar joj je mrsio kosu.
Desnom je nogom svirala dobro poznati ritam pjesme Roundabout koji je treštao u slušalicama.  Muzikom je pokušavala da priguši zvuk kolona automobila koji je za nju, djevojčurak sa sela, bio iritantan.  Naviknuta na mir i tišinu, ovo joj je kidalo živce. Osim toga...Roundabout je bila pjesma koju je on volio, a koju je ona iz faze "volim" radi njega počela obožavati. 
Posmatrala je ljude koji su prolazili ulicom, svaka osoba je za nju predstavljala tvrđavu.
"Opet se vraćaš na svoje romane", pomislila je u sebi. Krajičkom oka je nekoliko puta uhvatila pogled jedine osobe na stanici osim nje. Bio je to stariji čovjek, pomalo prosijed, veoma zlih i tmurnih, mutnih očiju. Skoro da je jeo tim očima. Naježila se i skrenula pogled.
Izvadila je slušalice iz ušiju jer joj je mobitel zazvonio. Dobila je poruku od njega koja je glasila: "Dolazim za...Eto me!". Nasmijala se i ustala. Došla je do velikih betonskih žardinjera koje su se prostirale duž obje obale rijeke sa imenom kojeg je nosio i onaj poznati reper što ga je omladina njenog doba rado slušala. Nije ni važno... Gledala je smeće što pluta po vodi i proklinjala one koji su ga bacili. Dok je tako brojila u sebi, počela je razmišljati o tome kako je obučena. Hoćeli mu se svidjeti?
"Košulja? Baš si morala obući košulju. O Bože, kakvo je sad ovo blato na cipelama?"
Dok je hodala prema žardinjerama, nesvjesno je ugazila u blato. I vjetar joj je zamrsio raščešljanu kosu.
"Ipak neće ići po planu", pomislila je u sebi.
Dok je tako razmišljala o svojoj strukiranoj košuljici na ljubičaste prugice, crnim običnim pantalonama, crnim, blatnjavim cipelama i kožnom ruksaku, čula je prigušeni zvuk zatvaranja vrata auta i osjetila pogled na sebi.
Zatvorila je oči. "On je."
Srce joj je počelo kucati brže, počela je drhtati i osjetila je da više ne može ni progovoriti. Misli su joj se rojile u glavi. Nije više ništa osjetila.
Okrenula se i zaista ugledala njega kako stoji posmatrajući je pomalo zbunjeno i upitno. Crna jakna, tamne pantalone i ruke u džepovima. Bio je krupne građe, kako je očekivala i kako joj se sviđalo. Krenuli su jedno prema drugome. Pružila mu je ruku a on je upitao:
"Ti si Ana, pretpostavljam?"
-Jesam, rekla je svojim tihim glasom uz širok osmijeh na licu. - I idemo odavde što brže, jer ne podnosim proždrljivi pogled ovog čovjeka na sebi, rekla mu je čvršće stišćući ruku.

***

Dok su šetali pokraj rijeke i onih žardinjera zbog kojih je uprljala svoje cipele, dobro ga je posmatrala. Slušala ga je opijeno, svakako, svaku njegovu riječ uz to pokušavajući da zapamti svaki detalj. Ali je, pored toga, pratila obrise njegovog lica. Pravilan nos, lijepe usne, njegove smeđe oči i duge, crne trepavice. Kad bi se nasmijao, otkrio bi niz njegovanih bijelih zubi.
A glas... svakom naglašenom riječju, podignutim ili spuštenim tonom, parao je njenu kožu, stvarao poseban osjećaj.

"Šta ti je, Ana, pobogu? Dođi sebi!", govorio joj je unutrašnji glas. "Pristala si da se vidiš sa potpunim neznancem kojeg si upoznala na internetu, i još ćeš sama sebi priznati da si se zaljubila? Ne budali!", mislila je.

Ali...istina je, htjela ona to ili ne, bila potpuno drugačija. On je svakako primjetio svaki njen pogled na sebi i njeno zadubljeno, gotovo hipnotizirano slušanje onog što govori.
Kad se udaljio pola metra od nje, vidio je kako stišće prste ruku da se ne vidi da drhti. Kad bi se pak približio koji centimetar, čuo bi kako neuravnoteženo diše jer joj srce preskoči svaki put kad je on pogleda u oči.

03.01.2017.

Imitiram Silence sa ovim potpisom

https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t34.0-12/15878788_1407083329303492_1426212549_n.jpg?oh=ae1dc659125ca0168a21fb3e68541706&oe=586D9A0F

02.01.2017.

Road 1043

Komarac u sobi, u januaru...?
Crtam.

I plače mi se...oh kako mi se plače...





How can you see into my eyes like open doors?
Leading you down into my core where I've become so numb
Without a soul my spirit's sleeping somewhere cold
Until you find it there and lead it back home

02.01.2017.

Ja evo ne znam

Svaku veče mi se krevet od zida pomjeri deset do petnaest centimetara. Ne znam kako ni zašto, samo znam da ga pred spavanje vratim a da se ujutro probudim i vidim to što vidim - krevet odmaknut. Nit se ja toliko vrtim u krevetu, a i da se vrtim i mičem, krevet nije toliko lagan da se lahko pomjeri. Nimalo. Pretpostavljam da živim na nekom magnetnom polju ili nešto tako...ili je objašnjenje jačina moje bioenergije. Sila sam od čovjeka. Kod mene u mjestu ima nekoliko tih bioenergičara pa bi to moglo da bude objašnjnje, kod nas ovdje voda dobra, majke mi je to.

Evo, ovo sam ja za novogodišnju noć radila:

31.12.2016.

Crveno, crveno, crveno...crveno je boja ljubavi. Crveno, crveno, crveno...crveno smo draga ja i ti

Interesantno je to što svi pokušavamo da budemo unikatni, a svi smo u biti slični jedni drugima. Pa eto, ni ja se neću sad mnogo razlikovati od drugih.

Sasvim je normalna stvar da, kad nešto prođe i kad se nešto završi, bude predmet analize, provjeravanja, ponovnog preživljavanja. Ne znam šta je tačno razlog tome što se prije ili kasnije, u mislima, vraćamo onome što je bilo. Da li preispitujemo sebe ili druge...pitanje je. Pitanje i činjenica, jel.
Eh... ja razmišljam sad o prethodnoj godini.
Godina počela depresijom. Nikad nisam vidjela duži januar od tog koji je bio.
Zima, kad je konačno prošla i kad je došlo proljeće, ja se ponovo "bacim" u fotografisanje. Počnem hodati prirodom. Sama. Kroz šume i livade. Istražim dobro užu i širu okolinu. Počnem pričati sa drvećem. Sjedim i slušam šum lišća. Ne pretjerujem...stvarno sam to radila. I osjetim se super u tom trenutku. Na ljeto sam počela trčati. Slikala sam, crtala, čitala.
U septembru zanemarim sve to. Prestanem raditi što volim i u međuvremenu upoznam jednog blogera. Ah aman, zaman...
Do decembra se izdešavalo svašta. Neki ljudi su se poput bisera odnizali sa lančića života, neki su tu prazninu nadomjestili...A ja idem dalje.

Za narednu godinu želim sebi da ne budem tužna, prije svega. Zvučat će možda klišejski, ali mi je jasno da je život pun uspona i padova, ali bih voljela da padove doživljavam kao vjetar u leđa. Da nastavim dalje, jača, sa više iskustva i znanja.
Zacrtala sam neke planove... hoću da čitam. Puno. Za januar sam pripremila 9 naslova, za dalje ćemo vidjeti.
Voljela bih nastaviti sa unapređivanjem u slikanju i tehnici crtanja... preferiram olovku više nego drvene bojice, da. I pastelno slikanje nad lazurnim.
Voljela bih da s njim osjetim i onaj pravi snijeg što napada metar, iako ga ne voli. Ali ja volim... Valja ti trpit, valja! :)
Voljela bih da u narednoj godini nastavim pronalaziti sebe...i da se ne izgubim u moru maski i tvrđava. "Svaki je čovjek tvrđava...". Shvatila sam da se često iza tih zidina krije praznina, nažalost...

Želim Vam svima sretnu novu godinu. Ako niste sa dragom osobom fizički, makar budite u mislima s njom. Ako ste kraj dragih ljudi fizički, dobro ih zagrlite i čuvajte.
Prije svega...porodica, kakva god da je, sigurnija je i bolja od najboljeg i najnasmijanijeg tuđinca.
Rekoh da život nije bajka i da je pun prepreka...ali, želim vam da u narednoj godini te prepreke prolazite s lakoćom, bez straha. Želim vam zdravlja i sreće. Ljubavi...Da je dobivate i primate.
Želim vam da ne budete tužni, najiskrenije...da vaš duh ne ponire i da doživite svu moguću ljepotu.

Svim blogerima...onima koji su tu i onima kojih nema.

I tebi A. :)

28.12.2016.

Tuzla zove Sarajevo

A đe j' taj snijeg ovamo? Jel? Šalj'te to ba, halo!

24.12.2016.

HIT! HIT! HIT! HIT! HIT! HIT!


Noviji postovi | Stariji postovi