Regina
06.02.2017.

-

Image may contain: cat and text

05.02.2017.

Ljudski to treba

Nervozna sam, sve me nervira i da mi je da plačem i plačem i plačem...

Kažu ne može se uz "stranjske pjesme plakati"? Evo me slušam Moody Blues i ronim potoke. Ha ja

05.02.2017.

I can see very clear

29.01.2017.

"Još jedan šugav rad", -Riblja čorba

28.01.2017.

...



Prija mi glas ovog pjevača... Kad kaže: "And I play it on repeat..."

27.01.2017.

27.01.; 07:40 h. - Jesi. - Sretan ti.

Pitam se kakva je to neljudska ruka što u nama prodrma i probudi sjećanja? I, zašto sjećanja krenu izlaziti na površinu iz mračnih škrinja našeg ljudskog srca? Zašto ne ostanu tamo gdje jesu, učahurene na putu u zaborav? Bolje bi bilo. Ne bi se plašili kad zapuše vjetar promjene. Ostajali bi mirni, slušali mirne otkucaje svog srca i čekali da se desi što se desiti mora. Možda bi se radovali promjeni vjerujući da će donijeti još ljepši dan. Sjećanje naš uplaši. Prodrma nam svijet poput zemljotresa, poruši zgrade koje smo krenuli dizati, sve do temelja sravni sa zemljom. Opustoši nam dušu, unese nemir i otjera spokoj koji smo stvorili. I, nije duša ta koja pati sama. Reakcija tijela je neminovna. Hladimo se poput peći u koju se ne loži godinama, postajemo kamen. Tvrd i leden. Naizgled spreman da izdrži sve, a ustvari krhotina koja čeka i najmanji dodir, najmanju riječ da se slomi i u komade pretvori. U tim trenucima živimo svoja sjećanja. Živimo riječi, dodire, poglede, tužne uzdahe...

Sjetiš se treptaja njegovih očiju i pogleda uhvaćenog jednog decembra, dok ste zajedno sjedili u onom parku na drvenoj klupi koju bi i sada napamet, i slijepa znala naći. Snijeg je te večeri sve jače padao. Sjetiš se i da te nije ni dotaknuo, uopšte. Da te nije držao za ruku ili u svom naručju kako bi te ugrijao i zaštitio od tog decembra i te, nadolazeće, zime. A, zamišljala si to, priznaj...
I srce ti je drhtalo, i ruke su ti drhtale ali ne od hladnoće, nego radi njega. Sjećaš se vrlo dobro da si ti bila ta koja je zapetljano i smušeno govorila dok ti je glas treperio. Sama sebi djeluješ kao čudak, ali se sjećaš svake riječi koju je izgovorio jer si ih upijala kao što papir upija tintu. Upijala si svaki najmanji pokret njegovih ruku dok bi dočaravao to što je pričao, i smeđe oči iz kojih si jedino ti vidjela dobrotu što isijava. Upijala si boju njegovog glasa i sjećala je se kad bi naveče legla da spavaš. Znaš  vrlo dobro i da nisi mogla spavati. Noćima. Vraćala si film i vrijeme nazad na onu klupu i onaj snijeg i zlatan odsjaj svjetiljke koji ga je činio magičnim. Na hladnoću pod noktima i toplotu u njegovoj pojavi.

Magičan, rekoh...Ponekad počneš sumnjati u istinitost  njegovog postojanja, pa u jednom mahu polako i nesigurno kreneš da mu dodirneš lice rukom. "Pazi!", duh u tebi drhti i govori, "Šta ako....ako odjednom postane prašina od tvog dodira!?".
 Moraš to provjeriti. Dodiruješ mu obraz dlanom i provučeš prste kroz njegovu oštru kosu. Nasmiješ se stidljivo i brže bolje skloniš ruku na svoja bedra. Stvaran. Gledaš odsutno cijelo vrijeme dok je kraj tebe i plašiš se da ne pomisli kako u tebi nema ni zrna osjećaja. A goriš... I htjela bi najradije da mu bujicom riječi dočaraš sve što osjetiš i sve što misliš, jer se u tebi misli roje i kote nevjerovatnom brzinom.
A kad on zašuti i počne da gleda u tvoje oči, ti se kao šećer u šolji kafe počneš da topiš. Sve dok prstima ne skloni plavi uvojak kose što ti je pao preko lica i vrhom kažiprsta nježno podigne bradu pitajući te: „Šta je bilo“. I tada ti, šećer u šolji kafe, potpuno nestaneš. Zatvoriš oči a on te zagrli, nježno, a opet dovoljno jako da znaš da će tu ostati.

Okreneš se tako u postelji, zaroviš glavu dublje u jastuke smješkajući se od miline i brišući suzu što je pobjegla u krajičak oka sletivši ti poslije na obraz. Znaš da nema smisla ni jedna tvoja tuga i da je svaki tvoj strah nejak pred ljubavlju kojom obasjava sve ono što upravo zajedno jeste. Da bezrazložno iz svojih misli vadiš i otvaraš nekakve škrinje nostalgije i depresije, i da u njih bezrazlošlo pokušavaš da složiš njega i svoje osjećaje. Ne da se on tako lako...

Pitam se često kakva je to neljudska ruka što u nama prodrma i probudi sjećanja? Ne mogu mu naći korijen i porijeklo. Ali bih voljela da budeš tu onda kada se ta neman u meni probudi i počne da rovari dušu gdje ne treba.. Jer, ti umiješ da je otjeraš od mene i zaliječiš ono što je ona pokvarila.

 

 


24.01.2017.

Da li?

Image may contain: one or more people and text

23.01.2017.

Ova pjesma me danas onako baaaaš.... :D



...ne opisuje!

22.01.2017.

Poyy? iz kreveta

Januar nikad ne mere bit kako treba. Jedino dobro u tom mjesecu je bilo kad sam se ja rodila, jel... a i to sam haman pokušavala da ga izbjegnem pa se rodila na kraju. Al nejma veze, volim ja svoj trideseti. (bitch mood:ON)
Nego... Nije mi dan za šalu, pokušavam da izvučem šta pozivino, jer sam imala(?) dženazu danas. Majka mog tetka je umrla juče, u svom skromno opremljenom prizemlju, u snu. S obzirom da je to "prijateljstvo" i pošto kod nas u Bosni svako svakome dođe nešto rodbine i naziva se "famelijom" jer je u nekom odnosu s nekim... nebitno, poenta je da će narednih desetak dana i u mojoj kući malo-malo pa neko dolaziti.
Sve u svemu... prikovana sam i ja za kuću, jer sam jedino žensko dijete i podrazumijeva se da sam tu. Što je dobro... Zašto? Zato što me uhvatila prehlada, glavobolja, kišem, kašljem...a pored toga me boli želudac čim nešto pojedem i muka mi je skoro pa konstantno iz istog razloga.

Što se tiče dženaze, tevhida..iznervirala sam se. Pošteno. Zato što... Bože sačuvaj, ali "obred" je ništa ni s čim. I to je nebitno.
Ali, o mrtvima sve najljepše. Što se tiče te žene koja je umrla... To je bila jedna jako interesantna starica. Imala je 80 godina i bila je puna priča. Raznih. Kao mala, od pet ili šest godina je ostala bez roditelja, bližnja porodica se nije obazirala pretjerano na nju i ona se snalazila sama. Udala se sa 17-18 godina u Sarajevo i sjećam se da je pričala kako nikad ne treba da slijepo vjerujemo u ljubav niti sebi kad smo zaljubljeni. Rastala se s tim čovjekom veoma brzo i nakon toga se udala ta oca mog tetka. S njim je imala dvoje djece i živjela je s njim. Kako je živjela, to je druga stvar...Zato što je bila žena preko koje su se lomile sve oluje i vjetrovi i koja prosto i u punom smislu: nije imala dlake na jeziku. Nije joj nikad nije bio problem reći šta misli o tebi i uvijek je to radila. Brut(e)alno iskrena. Ako ti kaže da si ružan, onda si ružan. Ako ti kaže da si lijep, onda znaj da jesi. Nekad mi je to, dok sam bila mala, bilo čudno. Nisam shvatala kako može tako, ali sam vremenom shvatila da je ustvari u duši bila čista. Upravo radi toga. Možda joj je "prgava" narav bila jer je nije bilo briga što se ljutiš zbog toga što ti je rekla. Međutim...kad bolje preispitamo sebe, svi mi tražimo iskrenost, a kad nam se prospe u lice onda nam ta osoba ne valja.
Pored toga... jedina stvar u njenoj naravi za koju mislim da zbog nje nije bila dobra, je to što je bila mračna. Kad kažem mračna mislim na to da je prosto... imala negativne misli i bila pesimista u punom svom sjaju. Svaki put kad bi joj otišli i pitali je kako je, ona bi odgovorila: "E moj sine, još par dana i na mezarje ću ja gore, eno...ja sam gotova".Što se tiče te njegove negativnosti, postoji niz priča...smiješnih mahom. Recimo, sin joj je govorio često da je stavi u auto i da je odvuče kod rodbine, međutim, njeno pitanje je bilo: "A šta ako moram mokriti? Ako budem morala na wc?". Ili recimo to da je nagovarala sina da joj kupi mjesto na mezarju, da joj pripremi sanduk i tako neke stvari...
Ali...Nadam se da me nećete pogrešno shvatiti. Poenta priče je... da mi je žao te žene. Ostat će mi u lijepom sjećanju kao neko ko je naniazao nekoliko bisera na moj lanac života samom svojom pojavom. Falit će uvijek nekome... Mnogi su već i zaboravili da je postojala. I to nas prati cijeli život. U tome je ironija.

Nego... ovo sa slike opisuje mene u potpunosti. Pa eto blogeri... sad će mi rođendan. :P

https://scontent-frt3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/16195426_1681627868608806_563444136798787431_n.jpg?oh=e06e1798ce2f69f333058cf205d86042&oe=590F93C7

21.01.2017.

Why?

Svakodnevno me boli želudac. Kad pojedem nešto, kroz dvadesetak minuta, pola sata, počne me boljeti vrh želudca. Ili kad nešto pijem... Uglavnom, bolovi su iritantni, traju jako dugo i smire se sve do sljedećeg obroka.


Noviji postovi | Stariji postovi